Jasna Vojnić: Hrvati u Srbiji danas nisu ravnopravni u onoj mjeri kako bi trebali biti građani jedne države

Jasna Vojnić ponovo je, i to uvjerljivo na nedjeljnim izborima, izabrana za čelnicu Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji. Prema posljednjem popisu u Srbiji živi oko 39.000 Hrvata, a brojčano smanjenje i iseljavanje predstavljaju ozbiljan problem. S novom, starom predsjednicom Hrvatskog nacionalnog vijeća i saborskom zastupnicom Jasnom Vojnić razgovarali smo o statusu Hrvata u Srbiji i perspektivama te sva manje nacionalne zajednice i ima li hrvatska zajednica dovoljno ljudi, institucija i političkog utjecaja da dugoročno osigura svoj opstanak.

Vaša lista je uvjerljiva pobjednica izbora koje će biti prvi potezi i kakva će biti suradnja is ostalima i provedba politike zaštie i afirmacije manjinskih prava hrvatske zajednice?

Prvo ćemo konstituirati Vijeće. Imamo dosta započetih projekata i prvi radni dan novog saziva bit će nastavak prethodnog. Samo što u taj dan ulazimo sa snagom zajedništva koje smo gradili od osnutka Hrvatske nacionalne vizije. U našim smo ljudima probudili nadu i vratili vjeru da možemo. S tim elanom nastavljamo još jače.

Dodaj Croglobal među omiljene izvore na Googleu

A jesmo li uspjeli, mjerit će se time osjećaju li se naši ljudi kao svoji na svome. Da u zemlji u kojoj žive mogu govoriti svojim jezikom, odgajati djecu u svojoj kulturi i ravnopravno odlučivati o svojoj budućnosti.

Nadam se da će nas u institucijama Republike Srbije dočekati otvorena vrata. Dolazimo kao uvjerljivi pobjednici prvih izravnih izbora za Hrvatsko nacionalno vijeće, sa snažnim mandatom koji su nam dali naši ljudi. Taj ćemo mandat upotrijebiti da prava koja su nam zajamčena naši ljudi mogu i živjeti.

Ponudili ste viziju izgradnje snažne, povezane i samosvjesne hrvatske zajednice, koja ne čeka prilike nego ih stvara. Koliko je danas hrvatska zajednica u Srbiji organizacijski i politički snažna, a koliko je zapravo ranjiva?

Itekako ima. Prema posljednjem popisu, u Srbiji živi 39.107 deklariranih Hrvata. No, u stvarnosti u Srbiji živi pola milijuna Bunjevaca, Šokaca, Jugoslavena, Vojvođana, ostalih i nacionalno neizjašnjenih građana. Velik dio njih zbog prethodnih režima, straha i pritisaka nije se slobodno nacionalno izjašnjavao.

Naša ranjivost nije samo posljedica brojčanog smanjivanja, nego i desetljeća nejednakih uvjeta u kojima smo živjeli. Predugo nas se uvjeravalo da smo malobrojni, nemoćni, manje vrijedni i da ne možemo ništa promijeniti. A čovjek bez motivacije poput je vojnika pogođenog puščanim metkom. Možete imati ljude, institucije i sredstva, ali ako izgubite vjeru u vlastitu snagu, izgubili ste najvažnije.

Upravo zato smatram da je najveći uspjeh posljednjih osam godina to što smo ljudima počeli vraćati vjeru u vlastitu snagu. Izgradili smo institucije, pokrenuli programe, osigurali snažnu potporu Republike Hrvatske i pokazali da možemo ostvarivati ono što se desetljećima smatralo nemogućim.

Jasna Vojnić i Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan R. Hrvatske

Osnivanjem Hrvatske nacionalne vizije ponovno smo otvorili prostor nade, zajedništva i političke odgovornosti.

Ne tvrdim da smo riješili sve probleme. Demografski pad ozbiljan je, a država Srbija još uvijek nije osigurala uvjete ravnopravnosti koje s pravom očekujemo.

Ali danas sam uvjerenija nego ikada da imamo snage za budućnost.

Jer zajednica ne nestaje onda kada joj se smanji broj ljudi. Počinje nestajati onda kada njezini ljudi prestanu vjerovati da imaju budućnost. A mi smo tu vjeru ponovno probudili. I ono najvažnije tek je pred nama.

Koliko su Hrvati u Srbiji danas ravnopravni građani i pripadnici nacionalne manjine? Često upozoravate na govor mržnje, antihrvatske poruke i probleme u ostvarivanju manjinskih prava. Što se u posljednjih nekoliko godina konkretno promijenilo nabolje, a koji su problemi ostali neriješeni? Posebno, što očekujete od nove srbijanske vlasti?

Hrvati u Srbiji danas još uvijek nisu ravnopravni u onoj mjeri u kojoj bi to trebali biti građani jedne demokratske države.

Posljednjih godina mnogo se toga promijenilo nabolje, ali moramo jasno razlikovati ono što smo ostvarili sami, uz snažnu potporu Republike Hrvatske, od onoga što je država Srbija učinila kako bi ispunila svoje obveze prema nama. To nisu iste stvari.

Izgradili smo institucije, osnažili obrazovanje, kulturu i informiranje, pokrenuli razvojne programe i otvorili mogućnosti koje prije desetak godina nismo mogli ni zamisliti. Ali time nismo riješili pitanje naše ravnopravnosti.

I dalje nemamo odgovarajući model političke zastupljenosti, razmjerno i sustavno financiranje naših institucija, jednake mogućnosti obrazovanja na materinskom jeziku ni dosljednu službenu uporabu hrvatskoga jezika i pisma. A govor mržnje i antihrvatske poruke nisu samo pitanje političke kulture. One izravno utječu na to hoće li se čovjek usuditi koristiti svoja prava.

Od nove srbijanske vlasti očekujem prije svega promjenu pristupa. Da nacionalne manjine prestanu biti predmet povremenih političkih dogovora i postanu sastavni dio državnih politika. Da se prava ne ostvaruju zahvaljujući nečijoj dobroj volji, nego zato što pripadaju svakom građaninu.

Očekujem i stvarnu normalizaciju odnosa s Republikom Hrvatskom, rješavanje otvorenih pitanja i provedbu preuzetih obveza. Mi želimo biti partner Srbiji i saveznik njezina europskog puta, ali partnerstvo podrazumijeva uzajamno poštovanje i odgovornost.

Ne tražimo povlastice. Tražimo da se prestane smatrati povlasticom ono što bi trebalo biti naše pravo.

I ne očekujem da nova vlast osjeća posebnu naklonost prema Hrvatima. Očekujem da poštuje svoje građane, svoje zakone i svoje međunarodne obveze. To je sasvim dovoljno za početak ozbiljne promjene.

Hrvatska je izgradila vrtić u Tavankutu, podupire Hrvatski dom u Subotici i ulaže u kulturnu infrastrukturu. Zašto pojedini projekti, unatoč hrvatskom financiranju, nailaze na administrativne prepreke u Srbiji? Je li problem nedostatak političke volje, lokalne vlasti ili nedovoljno učinkovita zaštita manjinskih prava?

Problem je prije svega bio u odnosu prema hrvatskoj zajednici. Republika Hrvatska posljednjih je godina uložila značajna sredstva kako bi naši ljudi imali uvjete za obrazovanje, kulturni život i očuvanje vlastitog identiteta. Međutim, novac i izgrađeni objekti nisu dovoljni ako ne postoji spremnost da im se omogući i njihova puna funkcija.

Najbolji je primjer vrtić u Tavankutu. Republika Hrvatska financirala je njegovu izgradnju, a mi smo osigurali sve preduvjete za njegov rad. Ipak, objekt je u mreži predškolskih ustanova izmjenjen na način da bude na srpskom jeziku, umjesto na hrvatskom, zbog čega smo morali dodatno inzistirati na njegovoj izvornoj namjeni. Istodobno je otvoren vrtić na bunjevačkom jeziku u prostoru mjesne ambulante.

Nemam ništa protiv toga da bilo tko ostvaruje svoja prava. Naprotiv. Ali imam protiv toga da se država miješa u identitetska pitanja, politički potiče izdvajanje zasebne subetničke skupine i umjetno jača jedan identitet na štetu drugoga. Neprihvatljivo je da se jednima prava omogućuju, a drugima se za ostvarivanje istih prava godinama pronalaze prepreke.

Zato ne bih odgovornost prebacivala samo na administraciju. Administracija provodi propise, ali politička vlast stvara uvjete i snosi odgovornost za njihovu provedbu.

Ne može Republika Hrvatska biti odgovorna za izgradnju naših institucija, a Republika Srbija ostati po strani kada tim institucijama treba omogućiti da rade.

Očekujem da se takva praksa promijeni. Jer prava nacionalnih manjina ne ostvaruju se svečanim otvaranjem zgrada, nego time što se u njima svakoga dana odvija život zbog kojega su i izgrađene.

Hrvatska Vlada posljednjih godina znatno povećava sredstva za Hrvate u Srbiji. Možete li konkretno usporediti koliko se ulagalo prije desetak godina, a koliko se ulaže danas? Koliko novca godišnje dolazi za rad HNV-a, obrazovanje, kulturu, informiranje, infrastrukturu i gospodarstvo? Koliko su ta sredstva promijenila svakodnevni život
hrvatske zajednice?

Razlika je gotovo nezamisliva. Prije desetak godina govorili smo o nekoliko desetaka tisuća eura, a danas govorimo o milijunima. Prema našim izvješćima, sredstva koja smo dobivali iz Hrvatske od 2016. do 2024. povećana su čak 79 puta.

Ali važnije od samih iznosa jest ono što smo s tim novcem učinili.

Izgradili smo Maticu u Subotici, Rumi i Šidu, pokrenuli izgradnju i obnovu hrvatskih domova diljem Srbije, izgradili vrtiće, osigurali stipendije za učenike i studente, pokrenuli poljoprivredne programe i omogućili našim udrugama da ne razmišljaju samo kako preživjeti do sljedeće godine, nego što mogu novo stvoriti.

Važno je reći da se sredstva za redoviti rad HNV-a razlikuju od projektnih sredstava i da ukupna hrvatska ulaganja nisu proračun HNV-a.

A koliko je to promijenilo život? Nekada smo se borili da sačuvamo ono što imamo. Danas gradimo ono što nikada nismo imali. Nekada je uspjeh bio održati jednu manifestaciju, a danas govorimo o vrtićima, školama, razvojnim fondovima, poljoprivredi i mreži hrvatskih domova.

Iza svega stoji jedna važna politička odluka Vlade Republike Hrvatske, na čelu s Andrejem Plenkovićem, da Hrvati u Srbiji više ne budu na margini nacionalne politike.

No, novac sam po sebi ne stvara zajednicu. On joj daje mogućnosti. A na nama je bilo da te mogućnosti pretvorimo u rezultate. Mislim da smo u tome napravili povijesni iskorak.

Koliko se ulaže u pomoć poljoprivrednicima i koliko su ta ulaganja važna?

Samo ove godine Vlada Republike Hrvatske osigurala je dva milijuna eura za potporu 257 poljoprivrednih gospodarstava Hrvata u Srbiji. To je ogroman iskorak, osobito kada znamo da je poljoprivreda jedan od temelja gospodarskog opstanka naših ljudi.

Važnost tih ulaganja daleko nadilazi nabavu traktora, priključnih strojeva i druge opreme. Ona znače da čovjek može ostati na svojoj zemlji, živjeti od svoga rada i planirati budućnost svoje obitelji.

Godinama smo govorili o očuvanju hrvatskog identiteta kroz jezik, kulturu i obrazovanje. I sve je to važno. Ali čovjek mora imati i od čega živjeti. Ne možemo govoriti o opstanku naših sela ako istodobno ne stvaramo uvjete da ljudi u njima ostanu.

Zato ulaganje u poljoprivredu ne smatram samo gospodarskom mjerom. To je jedna od najkonkretnijih demografskih mjera koje smo pokrenuli.

Koji su najvažniji konkretni rezultati hrvatskih ulaganja i kako mjerite njihovu uspješnost? Izdvajate Hrvatski dom u Subotici, vrtić u Tavankutu, nove hrvatske kulturne centre i program od dva milijuna eura za poljoprivrednike. Koliko je ljudi izravno obuhvaćeno tim projektima i kakve su dugoročne koristi za zajednicu?

Uspješnost ulaganja ne mjerimo time samo količinom potrošenog novca, brojem izgrađenih objekata ili realiziranih projekata. Mjerimo time koliko smo ljudi pokrenuli, koliko smo im novih mogućnosti otvorili i koliko smo ih ohrabrili da svoju budućnost vide upravo ovdje.

Matica u Subotici, Šidu ili Rumi nije samo zgrada. Ona je središte naših institucija, mjesto okupljanja, rada i stvaranja. Vrtići u Subotici i Tavankutu nisu samo ulaganje u obrazovanje, nego u nove generacije koje će odrastati uz svoj jezik i identitet. Hrvatski domovi koje gradimo i obnavljamo diljem Srbije trebaju omogućiti da se hrvatski život ne odvija samo u Subotici, nego u svakom mjestu u kojem žive naši ljudi.

Program potpore poljoprivrednicima već je ove godine obuhvatio 257 gospodarstava, a kroz Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske u prethodnih osam godina podržana su 904 projekta u vrijednosti od 4,1 milijun eura. Iza tih brojki stoje obitelji, udruge, poduzetnici i ljudi koji su dobili priliku nešto pokrenuti ili unaprijediti.

Ali postoji i jedan rezultat koji je teže izraziti brojkama, a koji smatram možda i najvažnijim. Promijenila su se očekivanja naših ljudi. Nekada su nas pitali možemo li uopće nešto napraviti. Danas nas pitaju što ćemo sljedeće graditi, gdje ćemo otvoriti novi program i kako se mogu uključiti.

To je velika promjena.

Naravno, pred nama je još mnogo posla. Izgrađene objekte treba staviti u punu funkciju, programe učiniti dugoročno održivima, a ulaganja povezati s konkretnim demografskim i gospodarskim rezultatima.

Jer cilj nije da iza nas ostanu pune zgrade i lijepa izvješća, nego ljudi koji u tim zgradama žive, rade, uče i stvaraju.

Postoji li dovoljno transparentan sustav raspodjele hrvatskog novca i jesu li sve hrvatske udruge, institucije i pojedinci u Srbiji ravnopravni u pristupu potporama? Kako odgovarate na eventualne primjedbe da se sredstva koncentriraju oko institucija i organizacija koje su politički bliske aktualnom vodstvu HNV-a? Može li se osigurati veća kontrola rezultata i neovisna evaluacija financiranih projekata?

Prije svega, važno je razumjeti kako sustav funkcionira. Za svaki veći projekt najprije se izrađuje procjena i elaborat koji se dostavljaju Vladi Republike Hrvatske i nadležnom povjerenstvu na razmatranje. Nakon odobrenja slijede provedba, izvještavanje i kontinuirane kontrole.

Kada je riječ o natječajima, primjerice za poljoprivrednike, u povjerenstvu sudjeluju dva člana iz redova Hrvata u Srbiji i tri predstavnika Republike Hrvatske. To je i logično jer Republika Hrvatska dodjeljuje sredstva. Kriteriji se jasno utvrđuju unaprijed i prema njima se provodi raspodjela.

Pritom treba jasno razlikovati projektna sredstva od sredstava za redoviti rad HNV-a, koja su dostatna za dvije profesionalno zaposlene osobe. Milijuni o kojima govorimo nisu novac kojim vodstvo HNV-a slobodno raspolaže. To su namjenska sredstva za konkretne projekte, s jasno utvrđenim obvezama i kontrolama.

Međutim, budući da se jačanje hrvatske zajednice očito ne uklapa u interese pojedinih prijašnjih struktura, sve češće slušamo optužbe za netransparentnost, nepotizam i političku podobnost. To su ozbiljne optužbe koje zvuče vrlo zastrašujuće, ali za koje do danas nisam vidjela konkretne dokaze. A nije isto postaviti pitanje o trošenju novca i stvarati atmosferu nepovjerenja bez ijednog dokaza.

Vjerujte mi, da je bilo ozbiljnih nepravilnosti, teško bi ostale neotkrivene tijekom brojnih revizija i kontrola koje smo prošli. Sve javne nabave objavljuju se na portalu, a interna revizija detaljno provjerava dokumentaciju i postupke.

Nemam ništa protiv dodatnih kontrola. Naprotiv. Svaki euro mora biti opravdan i svaka institucija spremna položiti račun za svoj rad.

Ali kontrola služi utvrđivanju činjenica, a ne proizvodnji sumnje. I zato smatram da se iza dijela tih neutemeljenih optužbi ne krije stvarna briga za javni novac, nego nastojanje da se uruši ugled krovne institucije Hrvata u Srbiji, upravo u trenutku kada ostvaruje rezultate kakve desetljećima nismo imali.

Hrvatsku zajednicu u Srbiji posljednjih godina obilježavaju ozbiljni politički i osobni sukobi, posebno između vodstva HNV-a i Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Kako je došlo do takvog raskola i koliko je on naštetio Hrvatima u Srbiji? Može li se govoriti o jedinstvenoj hrvatskoj zajednici ako njezini najistaknutiji politički predstavnici ne mogu pronaći zajednički jezik?

Ja bih rekla da je to prije svega pokazatelj da naša zajednica ozbiljno politički sazrijeva. Ne bih to uopće nazvala raskolom. Jednostavno, velika većina hrvatske zajednice, prema našim istraživanjima gotovo 90 posto, nije željela slijediti politiku Tomislava Žigmanova, njegovo približavanje Srpskoj naprednoj stranci i zajedničko vođenje politike s njom.

Tomislav Žigmanov bio je ministar u Vladi Republike Srbije, obnašao je dužnosti i u pokrajinskoj vlasti, a ja ne vidim konkretne pomake koje je s tih pozicija ostvario za hrvatsku zajednicu. Istodobno je godinama na čelu DSHV-a, pri čemu je pitanje isteka njegova mandata i unutarnje demokracije stranke ostalo otvoreno.

Mi smo jednostavno ostali vjerni vrijednostima za koje se borimo gotovo dvadeset godina: vladavini prava, demokraciji, slobodi medija, manjinskim pravima i političkoj samostalnosti naše zajednice. Nismo promijenili ni stranu ni uvjerenja.

Zato ono što se događalo među nama ne promatram odvojeno od onoga što se događalo u cijeloj Srbiji. Isti politički procesi, ista pitanja odgovornosti i isti odnos prema vlasti preslikali su se i na hrvatsku zajednicu. Bilo bi neobično da su se u cijelom društvu događale velike političke promjene, a da naša zajednica ostane izvan njih.

Smatram da je došlo vrijeme da i unutar naših redova raščistimo odnose, odgovornosti i način političkog djelovanja. Ne da bismo se međusobno obračunavali, nego da bismo prestali trošiti snagu na politike koje naši ljudi ne žele slijediti.

Zato u svemu ovome vidim i nešto dobro. Nismo se raspali, nego smo politički sazreli. Prošli smo ozbiljnu kušnju, naučili mnogo o sebi i drugima i danas mnogo jasnije znamo što želimo, a što više nećemo prihvaćati.

Kada taj proces završimo, vjerujem da ćemo biti stabilniji, snažniji i, Bogu hvala, iskusniji. Ponekad zajednica mora proći kroz ozbiljno političko preslagivanje da bi konačno mogla krenuti naprijed.

Kritičari vašeg vodstva tvrde da se hrvatska zajednica previše politički polarizirala i da se drukčija mišljenja često doživljavaju kao protivljenje zajedničkim interesima. Kako odgovarate na te kritike? Možete li prihvatiti da i oni koji se ne slažu s politikom aktualnog vodstva imaju legitimno pravo predstavljati Hrvate i sudjelovati u odlučivanju o njihovoj budućnosti?

Apsolutno. I ne samo da imaju pravo na drukčije mišljenje, nego smatram da je upravo mogućnost slobodnog iznošenja različitih stavova jedna od najvećih vrijednosti koju smo posljednjih osam godina izgradili.

Nekada se u našoj zajednici odlučivalo tako da jedan čovjek donese odluku, a ostali podignu ruku. Danas se o gotovo svakom pitanju razgovara, raspravlja, pa i ozbiljno debatira. To vrijedi za sve, od najvažnijih strateških odluka do naizgled sitnih pitanja.

Uvjerena sam da nikada u našoj zajednici nije bilo više prostora za iznošenje vlastitog mišljenja, raspravu i sudjelovanje u odlučivanju. I to smatram jednim od naših najvećih postignuća.

Kritike su dobrodošle. Štoviše, zdrava politička konkurencija nužna je za razvoj svake zajednice. Ona nas tjera da budemo bolji, da preispitujemo svoje odluke i ispravljamo pogreške.

Ali postoji velika razlika između kritike i destrukcije. Kritika koja počiva na činjenicama može nas ojačati. Laži, klevete i svjesno stvaranje nepovjerenja s ciljem razaranja institucija iznutra nisu politička konkurencija, nego strateško slabljenje zajednice. I to moramo znati prepoznati i jasno odbaciti.

Svatko ima pravo drukčije misliti, politički se organizirati i predstavljati svoje stavove. Ali nitko nema pravo vlastite političke interese predstavljati kao jedine interese svih Hrvata.

Ne bojim se ljudi koji misle drukčije. Bojala bih se zajednice u kojoj se nitko ne usuđuje misliti svojom glavom.

Takvu smo praksu nastojali promijeniti od prvoga dana i takvu kulturu dijaloga nastavit ćemo njegovati.

Kao predsjednica HNV-a i saborska zastupnica, nalazite se u jedinstvenoj poziciji da izravno povezujete Hrvate u Srbiji s institucijama Republike Hrvatske. Što biste izdvojili kao tri najvažnija cilja koja želite ostvariti u sljedećem razdoblju? Što Hrvatska još može učiniti za Hrvate u Srbiji, a što sama hrvatska zajednica mora napraviti kako bi prestala biti isključivo korisnik pomoći i postala snažniji društveni, gospodarski i politički čimbenik?

Republika Hrvatska na tom je planu već učinila iznimno mnogo, ali najveći posao ipak su napravili naši ljudi ovdje, koji su imali jasnu viziju razvoja zajednice i dovoljno hrabrosti i upornosti da je ostvare.

Od samog početka naš cilj nije bio stvoriti zajednicu koja će trajno ovisiti o tuđoj pomoći, nego upravo suprotno. Željeli smo izgraditi institucije, pokrenuti gospodarstvo i uspostaviti samoodrživ sustav u kojem će zajednica postupno stvarati vlastite kapacitete i mogućnosti za razvoj. Potpora Republike Hrvatske bila je presudna da taj proces započnemo, ali odgovornost za njegov uspjeh uvijek je bila na nama.

I pritom nećemo odustati od zahtjeva da Republika Srbija ispuni svoje obveze prema hrvatskoj zajednici. Republika Hrvatska može nam pomagati, ali ne može i ne smije trajno nadomještati odgovornost države u kojoj živimo.

U sljedećem razdoblju izdvojila bih tri konkretna prioriteta.

Prvi je nastavak otvaranja fondova i programa ministarstava Republike Hrvatske našim ljudima, osobito u gospodarstvu, turizmu, obrazovanju i socijalnoj skrbi. Želimo da naši ljudi imaju pristup razvojnim mogućnostima, a ne samo potporama za očuvanje postojećega.

Drugi je izgradnja rekreacijskog centra na hrvatskom Primorju, koji bi bio trajno mjesto susreta, odmora, obrazovanja i povezivanja naših učenika, mladih, obitelji i udruga s matičnom domovinom.

Treći je snažnija politička potpora u rješavanju pitanja zastupljenosti Hrvata u Narodnoj skupštini Republike Srbije. To je pitanje koje se godinama odgađa, a bez odgovarajućeg političkog predstavljanja ne možemo govoriti o punoj ravnopravnosti.

Naš konačni cilj nije da Hrvatska mora sve više pomagati, nego da hrvatska zajednica bude sve snažnija i sposobnija sama stvarati svoju budućnost.

Jer uspjeh jedne zajednice ne mjeri se samo time koliko je pomoći dobila, nego koliko je zahvaljujući toj pomoći postala samostalna.

Hrvati neće imati svog predstavnika u Skupštini Srbije. Kako će se to odraziti na položaj i mogućnosti zastupanja Hrvata te kako gledate na pobjedu Studentske liste i odlazak Aleksandra Vučića nakon četrnaest godina vlasti te perspektive Srbije u europskim integracijama?

Mi se za vladavinu prava, demokraciju, slobodu medija, odgovornost institucija i manjinska prava borimo gotovo dva desetljeća. Nismo svoje stavove mijenjali ovisno o tome tko je na vlasti, a tko u oporbi. Ovoga puta ciljevi Studentske liste u velikoj su se mjeri poklopili s vrijednostima koje mi godinama zastupamo. I zato prije svega čestitam mladim ljudima koji su imali hrabrosti, snage i upornosti iznijeti tako velike društvene promjene.

Ovi izbori bili su gotovo referendumski. Odlučivalo se o smjeru kojim Srbija želi ići, a ne samo o raspodjeli zastupničkih mandata. Smatram da je u takvim okolnostima bilo mudro što hrvatska zajednica nije sudjelovala s vlastitom listom, nego je zadržala političku neutralnost.

Naravno, izostanak hrvatskog predstavnika u Narodnoj skupštini nije dobar za našu zajednicu. Ali to ne znači da ćemo odustati od političkog predstavljanja. Naprotiv, na sljedećim parlamentarnim izborima želimo imati vlastitog predstavnika i nastaviti se boriti za sustavno rješenje političke zastupljenosti Hrvata u Srbiji.

Promjene koje su se dogodile na državnoj razini otvaraju prostor da se i unutar naše zajednice preispitaju dosadašnji politički odnosi i odgovornosti. Vrijeme je da i mi uredimo vlastite redove, osnažimo institucije i završimo proces političkog sazrijevanja koji smo započeli.

Što se tiče europskih integracija, Srbija sada ima priliku pokazati da promjena vlasti znači i promjenu načina upravljanja državom. Europski put ne može se graditi samo deklaracijama, nego vladavinom prava, slobodnim institucijama, dobrim odnosima sa susjedima i stvarnim poštovanjem manjinskih prava.

Izbori su završeni, ali odgovornost za budućnost tek počinje. I za novu vlast, i za nas. Jer promjena vlasti nije sama po sebi cilj. Cilj je promjena društva.

*Ovaj tekst i sadržaj sufinancirani su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za medije.

Foto: Privatni arhiv/Središnji državni ured za Hrvate izvan RH