„Upravo je dijaspora najviše pomogla Hrvatskoj u vremenima Miloševićeve velikosrpske agresije i Domovinskog rata – materijalno, oružjem, ali i u međunarodnoj emancipaciji i priznanju Hrvatske. Tu ulogu hrvatske dijaspore uvijek moramo naglašavati“, rekao je prije nešto više od godinu dana predsjednik Vlade Andrej Plenković obraćajući se polaznicima Ljetne škole Domovina.
Bez obzira na različite političke poglede na devedesete godine, politiku Franje Tuđmana ili pojedine odluke iz tog razdoblja, ostaje neupitna činjenica da je hrvatska dijaspora odigrala jednu od ključnih uloga u stvaranju samostalne države. Njezina financijska, politička i diplomatska potpora bila je nezaobilazan čimbenik u procesu hrvatskog osamostaljenja.
Hrvatska je među europskim državama koje imaju brojnu i snažno povezanu dijasporu. Koliko je ona bila važna najbolje se pokazalo upravo tijekom Domovinskog rata, kada je mlada država, suočena s agresijom i gospodarskim slomom, u velikoj mjeri računala na pomoć svojih iseljenika.
Povijesna je činjenica da su politički, ali i financijski temelji buduće hrvatske države počeli nastajati tijekom putovanja Franje Tuđmana u Kanadu i Sjedinjene Američke Države krajem osamdesetih godina. Već tijekom prve turneje po iseljeništvu 1987. godine Tuđman je održao niz predavanja i susreo se s uglednim hrvatskim iseljenicima koji će kasnije postati važni podupiratelji hrvatske neovisnosti.
Ambiciozni Ličanin
Među njima bio je i Ivan Zdunić, uspješni poduzetnik u građevinskom sektoru, koji je financijski pomogao Tuđmanov dolazak u Kanadu. Rođen u Lovincu u Lici, vrlo je rano shvatio da tadašnji život na selu, obilježen agrarnim reformama i seljačkim zadrugama, ne pruža dovoljno mogućnosti za budućnost.
U razgovoru za Večernji list prisjetio se kako je 1959. godine otišao u Sjevernu Ameriku zahvaljujući stricu koji ga je pozvao k sebi. Njegov otac radio je u Kanadi prije nego što je poginuo 1944. godine, a upravo zahvaljujući očevu kanadskom državljanstvu i sam je stekao pravo useljenja u Kanadu.
Ondje je izgradio uspješnu poslovnu karijeru, a kasnije je dio stečenog kapitala i iskustva želio uložiti u Hrvatsku. Ipak, često je upozoravao kako administrativne prepreke i poslovna klima obeshrabruju ulaganja iseljenika.
„Nažalost, nisam uspio ulagati iako sam pokušao nekoliko puta. Možda je problem u meni jer ne znam poslovati na hrvatski način. U Kanadi smo tijekom četrdesetak godina izgradili tisuće kuća, a ovdje mi treba više od četiri godine da izgradim jednu kuću za odmor. Ne treba izmišljati toplu vodu – kopirajmo uspješne primjere zemalja poput Irske, Izraela, Italije ili Portugala“, isticao je Zdunić.
Uz njega, među istaknutim poduzetnicima koji su u prvim godinama hrvatske neovisnosti financijski pomagali domovinu bili su i Antun Kikaš, građevinski poduzetnik iz Toronta, te John Zdunić, ugledni poslovni čovjek i donator hrvatske zajednice u Kanadi.
No, velik dio pomoći nikada nije bio vezan uz pojedince poznate javnosti. Financiranje HDZ-a i drugih aktivnosti vezanih uz stvaranje hrvatske države od 1989. do 1991. godine odvijalo se ponajviše kroz mrežu hrvatskih zajednica u Kanadi, SAD-u, Australiji i Njemačkoj. Mnogi imućni donatori namjerno su ostajali izvan fokusa javnosti, zbog čega ni danas ne postoje pouzdani podaci o ukupnim iznosima njihovih donacija.
Donosili i poslovna znanja
Uz izravne donacije, hrvatski iseljenici slali su novčane doznake svojim obiteljima, čime su pomagali očuvanju životnog standarda stanovništva tijekom ratnih godina. Sudjelovali su i u kupnji državnih obveznica te financiranju fondova za obranu i obnovu zemlje.
Posebno važna bila su ulaganja u privatno gospodarstvo. Hrvati iz Njemačke, Austrije, Švicarske, Kanade, Australije i Sjedinjenih Američkih Država ulagali su u trgovinu, turizam, građevinarstvo, proizvodnju i uslužne djelatnosti. Takve investicije bile su dragocjene u razdoblju prijelaza iz socijalističkog u tržišno gospodarstvo jer su pridonosile razvoju privatnog sektora i otvaranju novih radnih mjesta.
Osim kapitala, iseljenici su u Hrvatsku donosili poslovna znanja, poduzetnička iskustva i međunarodne kontakte stečene u zemljama u kojima su živjeli. Time su pridonijeli povezivanju hrvatskog gospodarstva sa svjetskim tržištima i stvaranju temelja za buduća strana ulaganja.
Jedan od najpoznatijih primjera ulaganja dijaspore bio je projekt Arcus u Valpovu, koji je 1990. pokrenuo Antun Kikaš. Cilj projekta bio je potaknuti gospodarski razvoj Slavonije kroz ulaganja u proizvodnju, poljoprivredu i poduzetništvo. Iako ratne okolnosti nisu dopustile njegov puni razvoj, Arcus je ostao jedan od prvih ozbiljnih pokušaja uključivanja kapitala hrvatskog iseljeništva u razvoj domaćeg gospodarstva.
Koliko je ukupno novca dijaspora uložila u Hrvatsku tijekom stvaranja države vjerojatno nikada neće biti moguće precizno utvrditi jer nije postojala jedinstvena službena evidencija.
Ipak, jedan od najpoznatijih hrvatskih povratnika, Marin Sopta, svojevremeno je ustvrdio kako su hrvatski iseljenici samo kroz Hrvatski fond za privatizaciju između 1992. i 1999. godine investirali tada impozantnih 151 milijun njemačkih maraka u hrvatsko gospodarstvo.
Ta brojka zorno pokazuje da doprinos hrvatske dijaspore nije bio samo politički i domoljubni, nego i financijski. Bez tog kapitala, ali i bez međunarodnih kontakata, znanja i potpore iseljeništva, put Hrvatske prema neovisnosti bio bi znatno teži.
Autor: Ivica Buljan
Foto: Ured Predsjednika Republike – Tomislav Bušljeta i AI
Ovaj tekst realiziran je i objavljen uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.