Malo je reći da u našem medijskom prostoru već dugo postoji – ili je čak postala konstanta – svojevrsna “društvena šizofrenija”. Prema medicinskoj definiciji, riječ je o „kroničnom psihičkom poremećaju koji narušava sposobnost razlikovanja stvarnosti od nestvarnih doživljaja. Očituje se simptomima poput halucinacija (primjerice čujenja glasova), sumanutih ideja, poremećaja mišljenja te povlačenja iz društva. Liječi se kombinacijom antipsihotika i psihoterapije.“
U toj definiciji s našom stvarnošću ne poklapa se jedino ovo posljednje – „povlačenje iz društva“. Naprotiv, ta se pojava uvlači u sve pore društva.
Evo, već danima traje svojevrsna kolektivna psihoza oko odlaska dosadašnjeg i imenovanja novog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije. Slaven Bilić i službeno je imenovan novim izbornikom koji je poručio kako ima veliku vjeru u igrače koji mu stoje na raspolaganju. – Na meni je da donesem energiju, ambiciju i odlučnost da Hrvatska ostane dio nogometne elite. Izuzetno se radujem ovom izazovu za koji se osjećam potpuno spreman, kao zreliji i iskusniji trener nego 2006. godine, ali s jednakim motivom i željom da Hrvatska bude moćna, odvažna i uspješna U normalnom društvu, osobito u vrijeme prije društvenih mreža, to bi bila sasvim uobičajena tema, poručio je Bilić. I umjesto da se raspravlja o tome ili usporedbi dvojice trenera i izbornika – Zlatka Dalića i Slavena Bilića – o njihovim igračkim i trenerskim karijerama, o tome tko je kompetentniji, ambiciozniji, uspješniji, kakvu nogometnu filozofiju zastupa i što može donijeti reprezentaciji, javnost je bombardirana posve sporednim stvarima.
Kod nas se raspravlja tko je od njih dvojice desničar, a tko ljevičar. Desničari “žaluju” jer su maknuli njihova “miljenika” upravo oni koji pripadaju političkoj desnici. „Sveznalice“ s društvenih mreža likuju jer je „Gospin miljenik“ otišao u ropotarnicu povijesti. Onda im netko dojavi da ni ovaj drugi nije baš u lošim odnosima s Gospom pa na brzinu korigiraju svoje prvotne ocjene i stavove. No ne odustaju. Pronalaze nove etikete: jedan je roker i intelektualac; drugi provincijalac i „preveliki Hrvat“, pa ovaj je „jugonostalgičar“, kojemu je, eto, sumnjivo čak i ime. Mediji, u utrci za klikovima, sve to revno prenose, komentatori prihvaćaju nametnuti narativ, nadograđuju ga vlastitim tezama i tako se začarani krug zatvara. Od ozbiljne sportske teme dolazimo do gotovo kliničkog stanja.
I na kraju nema nam druge nego pozvati se na razum, pa smo za mišljenje oko te naše medijske i društvene „šizofrenije“ pitali ChatGPT, popularnog „Četka“, i zamolili ga da nam za potrebe ovog komentara sažme karijere dvojice velikih trenera. Evo što kaže “Četko” :
„Slaven Bilić i Zlatko Dalić predstavljaju dva različita, ali jednako važna razdoblja hrvatske nogometne reprezentacije. Bilić je bio karizmatični vođa koji je reprezentaciji udahnuo novu energiju, gradio blizak odnos s igračima i stvarao atmosferu zajedništva kroz emociju, otvorenu komunikaciju i napadački stil igre. Dalić je, s druge strane, momčad vodio mirnije i suzdržanije, oslanjajući se na međusobno povjerenje, disciplinu i smirenost u najtežim trenucima.
Njihov odnos obilježavaju uzajamno poštovanje i uvažavanje. Bilić je u više navrata isticao kako cijeni Dalićeve uspjehe i smatra ga najuspješnijim hrvatskim izbornikom, dok je Dalić naglašavao da je Bilić ostavio važan trag u razvoju reprezentacije i stvorio temelje na kojima su kasnije stasale generacije osvajača svjetskih medalja. Iako su različitih temperamenta i nogometnih filozofija, obojicu povezuje iskrena privrženost hrvatskoj reprezentaciji i uvjerenje da je zajedništvo temelj svakog velikog rezultata.
Ako je Bilić bio simbol strasti i entuzijazma, Dalić je postao simbol smirenosti i pobjedničkog kontinuiteta. Različitim putevima vodili su reprezentaciju prema istom cilju – da Hrvatska bude konkurentna najboljim svjetskim reprezentacijama i da dres s hrvatskim grbom ostane iznad svakog pojedinca.“
Možda je upravo u tome i najveća pouka cijele priče: dok se ozbiljni ljudi bave rezultatima, radom i karakterom, mi uporno tražimo političke etikete, svjetonazorske ladice i ideološke podjele. A nogomet, baš kao i život, puno je jednostavniji od naših potreba da ga zakompliciramo.
Autor: Ivica Buljan
Foto: AI