HRVATSKI VELIKANI: Franjo Bučar – Otac hrvatskog sporta i olimpizma

Otac hrvatskog sporta Franjo Bučar i sam je okusio kruh u dijaspori tamo krajem 19. stoljeća kada je od strane Isidora Kršnjavog  poslan u Švedsku da proučava u Središnjem gimnastičkom institutu u Stockholmu školsku i društvenu gimnastiku te različne sportove, kako bi svoja saznanja i iskustva mogao prenijeti u Hrvatsku i na hrvatsku mladež. 

Zahvaljujući dakle tom vizionarskom potezu tadašnjih vlasti mladi Franjo Bučar donio je gotovo sve športove u Hrvatsku koji su za njegova života postojali. 

Nije ni čudo što je onda Bučar postao i bio prvi predsjednik Jugoslavenskog olimpijskog odbora (1919-1927), koji je osnovan i u početku djeluje u Zagrebu, a bio je prvi Hrvat član Međunarodnog olimpijskog odbora. 

Bučar se rodio 1866. godine u Zagrebu, u obitelji državnog činovnika Josipa i Franjice rođene Mikšić.  Rodnu kuću u Vlaškoj ulici uz oca i majku dijelio je s dvojicom braće i sestrom. Osnovnoškolska znanja stjecao je u Pučkoj školi na Dolcu i u tada tek otvorenoj školi na Kaptolu. Kasnije će se njegov brat  Viktor zarediti i bit će župnik u crkvi na Granešini. Franjo je osnovno i gimnazijsko školovanje pohađao u rodnom gradu, a studije povijesti i zemljopisa nastavio u Beču i Grazu.

Taj istaknuti sportski radnik, književni povjesničar i publicist  bio je stipendist Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade te je kao takav od strane tadašnjeg predstojnika za bogoštovlje i nastavu Isidora Kršnjavog poslan 1892. u Švedsku gdje je proučavao u Središnjem gimnastičkom institutu u Stockholmu školsku i društvenu gimnastiku te različne sportove. Nije nevažno to što je zapravo Kršnjavi  bio poklonika švedskog modela gimnastike i tadašnjoj vladi nametnuo  svoj stav da se i u hrvatske škole uvede švedska gimnastika. Bučar je imao biti izvršitelj tog zadatka, a o tome je svojevremeno zapisao u povodu desete godišnjice Zagrebačkog nogometnog saveza kako je u Švedskoj i u nekim drugim mjestima Skandinavije proboravio skoro dvije godine (1892-1894). – Tu sam uz gimnastiku imao prilike da upoznam i razne grane sportova, tako mačevanje, flertovanje, brzo i umjetno klizanje, ručne saonice, skijanje, jahanje, strijeljanje,kriket, hokej, plivanje, yachting i neke druge švedske narodne igre. Glavni učitelj za većinu sportova mi je bio tada još kapetan, a nedavno umrli general Gustav Victor Balck, najveći propagator sportova u Stockholmu. Nogomet je bio još tada vrlo malo poznat i razvijen u Stockholmu. Spominjem da su ga igrali, kada su jednom prilikom došlu u Stockholm engleske ratne lađe, mornari s jednim klubom i da to nije bila tada još velika sportska senzacija , niti je bilo osobitog interesa, navodi Bučar.   

Sudionici I. tečaja Kraljevskog gimnastičkog zavoda u Stockholmu, 1892. Franjo Bučar sa šeširom stoji u zadnjem redu.

Dragocjenu ostavštinu i spomen na Franju Bučara čuva Hrvatski športski muzej koji je u više navrata organizirao izložbu o Franji Bučaru, a jedna od njih bila je i u  zgradi Hrvatskog sabora u Zagrebu povodom dodjele Državne nagrade za sport koja od 1991. nosi ime Franjo Bučar.

Kako ističu autorice izložbe i tekstova muzejska savjetnica Đurđica Bojanić i kustosica Martina Vargek Franjo Bučar presudno je utjecao na razvoj cjelokupnog hrvatskog športa. – Po zvanju doktor povijesti, učitelj po zanimanju, cijeli život je neraskidivo bio vezan sa športom. Postavio je temelje mnogim sportskim disciplinama u Hrvatskoj, bio propagator, instruktor, osnivač športskih klubova i organizacija, istaknuti član međunarodnih športskih organizacija, novinar i publicist-. 

Po dolasku na praznike u Zagreb 1893. godine, svoja saznanja i iskustva prenosi članovima Hrvatskog sokola koji u vlastitom prostoru pokreću organiziranu obuku nogometa i tenisa

Svestrani sportski učitelj

Nakon definitivnog povratku iz Švedske opskrbljuje se bogatom sportskom literaturom i  sportskim rekvizitima, pa ga se tako moglo vidjeti i sa skijama na ramenima. Zbog iznenadne smrti urednika Franje Hochmana, postaje urednikom europski vrijednog časopisa Gimnastika koji izlazi u Zagrebu od 1891. do 1899. godine.U dogovoru s Kršnjavim imenovan je voditeljem Tečaja za učitelje gimnastike na kojem se okupila grupa od 29 probranih učitelja iz cijele Hrvatske. 

-U nastavu je bila uključena i jedna žena, učiteljica gimnastike Ivane Hirschmann. Polaznici tečaja imali su  bogatu novčanu potporu u visini učiteljske plaće. Dobavljena im je odjeća i obuća prikladna za pojedine športove kao što je mačevanje, skijanje, gimnastika i razne igre. Iz Beča, Praga i Budimpešte, ali i iz dućana Drucker u Zagrebu, nabavljeni su potrebni rekviziti za hokej na ledu, hokej na travi, tenis reketi, lopte, skije, klizaljke, navode Bojanić i Vargek.

Kako bi se popularizirao sport uz pomoć društva Hrvatski sokol, čiji je predsjednik bio tadašnji gradonačelnik Zagreba Milan Amruš u novinama Obzor 5. srpnja 1893. objavljen je oglas u kojem se poziva sve koji su zainteresirani za učenje fotballa (jer riječ nogomet tada još nije postojala, a nešto kasnije će osmisliti nogometni djelatnik Slavko Rutzner Radmilović) da se jave u društvo Hrvatski sokol, gdje će uz football Franjo Bučar podučavati kandidate i drugim sportskim igrama.  

Fotografija Sestra Franje Bučara Olga, udana Široki, sa sinom Nikolom, majka Franjica i brat Viktor

Nakon završetka studija Bučar je namješten na gimnaziji u Rakovcu. Kasnije je bio učitelj gimnastike u Muškoj učiteljskoj školi u Zagrebu, 1898. profesor u Gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu te nadzornik za plesni odgoj u školama.  Kao Pokupski sokol u Karlovcu, društvu kojem je tajnik i vođa,odlazi na Sokolski slet u Prag u lipnju 1891. godine. Tu upoznaje brojne gimnastičke i sokolske prvake iz raznih država i s njima uspostavlja bliske kontakte. U dvadeset petoj godini života, na prigodnoj večeri za višednevnog boravka u Pragu drži pozdravni govor u ime Hrvatskih sokola, koji je sve do 1920. godine u najužim vezama s Češkim sokolom. Uz razmjenu literature tu je i značajna razmjena ljudi – Hrvata koji odlaze na školovanje u Prag i Čeha koji rade uglavnom u bankama, ali i drugim poduzećima u Hrvatskoj i aktivno se uključuju u rad Hrvatskih sokola.

Dakle, Bučar je razvijao karijeru kao sokolski dužnosnik, urednik brojnih sokolskih publikacija i organizator velikog broja priredbi i događanja.  Ostaje vezan uz Hrvatski sokol do zadnjeg dana njegova postojanja – do 15. prosinca 1929. godine, kad je na izvanrednoj skupštini Saveza donesena odluka o raspuštanju.

Kao stari član Hrvatskog sokola pokušao je posredovati u sukobu s Jugoslavenskim sokolskim savezom, ali je nakon neuspjelih pokušaja počeo demonstrativno istupati u ime Hrvatskog sokola, zbog čega je od 1922. u službi doživljavao nedaće te 1925. bio prijevremeno umirovljen, nakon čega se intenzivno bavio novinarstvom.

Markantni muškarac

Bučar je zaslužan je za izgradnju modernih gimnastičkih dvorana u Zagrebu, Karlovcu i Varaždinu te igrališta u Zagrebu na prostoru današnjeg Srednjoškolskog igrališta u Klaićevoj ulici i bivšeg igrališta u Tuškancu.  Ostavio je opsežnu korespondenciju sa značajnim ličnostima europske kulture i športa, a tijekom godina  sakupio je biblioteku od nekoliko tisuća svezaka. Nagrađen je brojnim domaćim i stranim priznanjima. Godine 1909. izabran je za prvog predsjednika Hrvatskog športskog saveza, u međuvremenu predsjednik je mnogih sportskih društava i  osnivač je Društva učitelja gimnastike Hrvatske i Slavonije i organizator gimnastičkih tečajeva, uvoditelj suvremenoga gimnastičkog i sportskog pokreta, organizator uključivanja hrvatskih sportaša u međunarodna natjecanja, dr. Kao tvorac programa i planova za nastavu tjelesnog odgoja u školama unosio je u njih elemente švedske gimnastike, sportske igre i izletništvo, prvi je u nas počeo poticati i uvoditi suvremeni gimnastički i sportski pokret te je najzaslužniji za organizacijsko sređivanje i relativno rano uključivanje hrvatskih sportaša u međunarodnu konkurenciju. Intenzivno je djelovao na razvoju klizanja; mačevanja, biciklizma, sanjkanja i skijanja. Bio je i začetnik igranja hokeja na ledu u nas i »hokeja na livadi«, tj. hokeja na travi, sudjelovao u razvoju plivanja, planinarstva, jahanja, vožnji na koturaljkama, bućanja, croqueta, cricketa, odbojke, hazene, košarke i streljaštva.

Markantni otac hrvatskog sporta

Bučarevi uzori bili su suvremenicima, velikani kulturnog, znanstvenog i javnog života, a s kojima je kasnije rado surađivao. – To su, da izdvojimo samo neke, bili poznati povjesničar i tadašnji rektor Sveučilišta u Zagrebu Tadija Smičiklas, zatim Izidor Kršnjavi koji mu je predavao povijest arhitekture, te slavist Vatroslav Jagić čija predavanja pohađa u Beču, navode Bojanić i Vargek te dodaju kako je Bučar kao sportaš bio markantne vanjštine.  – Za ono doba visok, smeđih očiju i kose, veselog i radoznalog duha bio je sklon druženjima i naročito obljubljen u društvu. Zvonak glas mu je kao studentu otvorio vrata Hrvatskog pjevačkog društva Kolo u Zagrebu gdje nastupa kao tenor. Sklapao je prijateljstva diljem svijeta. Počeci toga bili su još u gimnaziji, a tako je nastavio sve do poodmakle dobi. U svojih 80 godina života, ispratio je oproštajnim člancima mnogobrojne hrvatske i svjetski značajne ljude-. 

Poliglot

Kada je u pitanju privatni život oženio se u relativno kasnoj dobi u svojoj 31. godini života, u Petrovoj crkvi u Zagrebu sklopio je brak s Marijom Ehrlich, udovicom poznatog zagrebačkog građevinara Hermana Ehrlicha. Iste je godine obranio doktorat u Grazu s temom Protestantizam u Hrvatskoj. Supruzi brižno pomaže u podizanju maloljetne djece i s njima, naročito s arhitektom Hugom Ehrlichom, ostaje u dobrim odnosima i nakon smrti supruge 1926. godine.

-Visoko obrazovan i iznimno načitan, govorio je osam jezika. Bio je pretplaćen na brojne novine i stručne časopise iz zemlje i inozemstva. U njima se javljao i kao autor članaka. Većinu napisa sačuvao je u svojoj osobnoj arhivi. Uobičajeno za to doba, gajio je česta dopisivanja i učestale razmjene osobnih posjeta, kao i razmjenu stručne literature s inozemnim institucijama i kolegama. Uz to, svakodnevno je odlazio u Lovački rog u Ilici, gostionicu koja je na svojim stolovima nudila brojne strane novine i časopise, te se i tamo dodatno informirao, ističu Bojanić i Vargek dodajući kako je cijeli život ustajao u cik zore.

– Ujutro je pisao dnevnik o događanjima prijašnjeg dana i potom je, ljeti, odlazio na imanje na Zelengaju koje je održavao zajedno sa suprugom Marijom. Slijedila je misa, uglavnom u crkvi Sv. Katarine, pa nastava u Gornjogradskoj gimnaziji na kojoj je predavao. U kasnijim satima popodneva sudjelovao je u radu brojnih sjednica odbora klubova, športskih saveza i raznih inicijativnih odbora kojima je bio predsjednik ili član. Suradnjom je stvarao uvjete za daljnje djelovanje radi ostvarivanja zamisli u vezi razvoja športova i tjelesnog odgoja u Hrvatskoj-.

Bučar je bio aktivan i redovit prateći društvena i kulturna događanja pa je tako zajedno sa suprugom imao i godišnju kartu u novoizgrađenom Hrvatskom narodnom kazalištu. Redovito su ga posjećivali, a Bučar je često pisao kazališne osvrte. Dokumenti, fotografije, osobni predmeti i nagrade, kao i objavljeni članci većim su dijelom sačuvani u Hrvatskom športskom muzeju kao arhivski fond Franje Bučara.

-Svojim stručnim radom stekao je velik ugled, pa su ga predstavnici vlasti redovito konzultirali pri izradi propisa i planova u vezi s nastavom gimnastike. Gotovo svakodnevno tijekom 60 godina je pisao i broj njegovih objavljenih članaka je veći od 1.500, od toga najveći broj vezan je uz područje tjelesnog odgoja-.

Bučarev opsežni i raznovrsni publicistički rad (sport, higijena, filatelija, pedagogija, turizam, iseljeništvo, tiskarstvo) uglavnom je informativnog karaktera. Surađivao je u pedagoškim i prosvjetnim publikacijama. Bio je urednik sportskih časopisa Gimnastika, Šport, Hrvatski sokol,  Sokolski vjesnik. Uredio je Hrvatski sokolski kalendar , Spomenspis I hrvatskog svesokolskog sleta u Zagrebu i Spomenicu prilikom 10-godišnjice Švedsko-jugoslavenskog društva u Zagrebu 1927–1937 (Zagreb 1940).

Ovaj svestrani Zagrepčanin također se bavio književnim istraživanjima i smatran je najboljim poznavaocem kulturno-povijesnih odnosa u Hrvatskoj za vrijeme reformacije i hrvatske protestantske književnosti. Sastavio je bibliografski pregled djela hrvatskih reformatora tiskanih u Urachu na latinici, ćirilici, glagoljici te na talijanskom jeziku. Objavio je napise o I. Mažuraniću, P. Preradoviću, A. Harambašiću, V. Nazoru te o skandinavskoj književnosti i švedskom slavistu A. Jensenu, budući da je bio i predsjednik Švedsko-jugoslavenskog društva 1930–38. i zauzimao se za uspostavljanje kulturnih dodira sa Švedskom. Surađivao je u publikacijama Prosvjeta, Građa za povijest književnosti hrvatske, Ljetopis JAZU, Narodna starina,  Hrvatska revija, Gundulićev zbornik i dr.

Coubertinov prijatelj

Svakako je važan segment njegova djelovanja i olimpizam, jer već 1908. osobno upoznaje Pierra de Coubertina i preko tog poznanstva pokušava izboriti uključivanje Hrvata u Međunarodni olimpijski odbor. Njegov san s početka 20. stoljeća  o hrvatskim olimpijcima pod hrvatskom zastavom ostvario se tek na koncu tog stoljeća. – Prijašnji pokušaj uključivanja hrvatskih športaša da samostalno sudjeluju na natjecanju u Ateni 1906. unatoč pozivu grčkih organizatora bio je onemogućen. Usprkos Bučarevim nastojanjima, isto se ponovilo i 1912. godine na Olimpijskim igrama u Stockholmu. Raspadom Austro-Ugarske Monarhije i stvaranjem nove državne tvorevine, na inicijativu Bučara osnovan je Jugoslavenski olimpijski odbor kojemu predsjeda od 1920. o 1927. godine. Bučar 1920. godine postaje član Međunarodnog olimpijskog odbora i tu funkciju obnaša do kraja života-.

Mladi Bučar kao sportaš

Posljednje godine života nakon proglašenja NDH, sudjeluje u obnovi Hrvatskog sokola, ali je uskoro odbačen zbog neslaganja s pretvaranjem sportske organizacije u ustašku redarstvenu bojnu. Nakon oslobođenja surađuje u listu Vjesnik u »fiskulturnoj rubrici«.

-Franjo Bučar umro je 26. prosinca 1946. godine u jedan sat poslijepodne, u svom stanu u Katančićevoj ulici u Zagrebu. Ležao je u krevetu, oporavljajući se od prehlade. Njegova domaćica Jelka je u kuhinji pripremala podnevni obrok. Prije, po dolasku u stan obavijestila ga je kako u poštanskom sandučiću nema pošte za njega, komentirajući šaljivo kako su ga svi zaboravili. „Neka su me zaboravili, sjetit će se oni mene“ – odgovorio je Bučar, čiju je ostavština i osobni predmeti dio su fundusa Hrvatskog športskog muzeja u Zagrebu.

Državna nagrada za sport “Franjo Bučar” koja je utemeljena 1991. godine kao sljednica majske nagrade fizičke kulture i republičke nagrade fizičke kulture, najviše je priznanje koje Republika Hrvatska dodjeljuje za iznimna postignuća i doprinos od osobitog značenja za razvoj sport. Državna nagrada dodjeljuje se za višegodišnje uspješno djelovanje u sportu, osvajanje olimpijske medalje, iznimno znanstveno, stručno i pedagoško ostvarenje ili sportsko dostignuće.

Piše: Ivica Buljan

Foto: Hrvatski športski muzej