Bobanova bitka za Maksimir tek počinje

Dinamu malo ide, malo ne ide.  Poraz protiv Celte otvorio je brojna ,već ranije, načeta pitanja. A čini se da na njih odgovor može dati samo jedan čovjek. Trenutačno se, dakle, sve vrti oko igračke legenda modrih i onoga koji drži sve konce kluba iz Maksimirske šume u svojim rukama: Zvone Bobana.

Došao je na čelo Dinama nakon jedne druge legende i svog nogometnog uzora Velimira Zajeca, koji se umorio i više  nema snage da se nosi sa Scilama i Haribdama našeg nogometa.

Pitanje je imali te snage i umijeća Zvone Boban. Neki bolji poznavatelji situacije u maksimirskom klubu i samog Bobana kazat će da ima i previše snage, ali i viška ega, koji mu ne dozvoljava da sagleda realnu sliku stanja u klubu. Nogomet je osjetljiva biljka: nekada prolazi bič božji, a nekada “poniznost” kao što naglašava naš izbornik Zlatko Dalić. Boban je k tome od kako je na čelu Dinama i vrlo samozatajan  pa malo priča, a puno radi. No je li to dovoljno dobro i kvalitetno.

Maksimir posljednjih desetljeća pati od autoriteta. Sjetimo se devedesetih kada je klub doslovce vodio predsjednik države Franjo Tuđman. Njega se sve pitalo i manje više o svim ključnim stvarima, on je odlučivao. Kasnije je došla era Zdravka Mamića protkana i uspjesima kluba, ali i kriminalom koji ga je koštao zatvora, i u konačnici bijega i bauljanja po hercegovačkom pustokamenjaru.  

Boban je naravno uljuđen i fin čovjek, za razliku od  lika iz Zidina, ali se pokazao kao vrlo tvrd I nefleksibilan, što je najbolje očitovalo u slučaju odlaska najboljeg igrača kluba posljednjih godina Bruna Petkovića. Nije bilo kompromisa i Petković je morao otići. Nekadašnji uspješni Dinamo napadač i strijelac izjednačujućeg gola protiv Brazil na SP-u, jednog od najvažnijih u hrvatskoj nogometnoj povijesti, ustvrdio je da Boban ima bipolarni poremećaj te da u klubu vlada hijerarhija u kojoj postoji samo jedan lik.

Dinamo je tako izgubio glavni igrački oslonac i znalca koji rješava utakmice, kakvog danas nema. Ne može to biti Mišić, Hoxha ili bilo tko iz sadašnjeg rostera, a veliki stratezi iz ureda bi takvog igrača trebali znati pronaći ili sačuvati. Boban ga je izgubio, a nije ga našao. To je samo jedna od boljki današnjeg Dinama. Druga ili prva je trener. Kovačević je solidan prvoligaški trener i dobar čovjek, ali to nije dovoljno da bi suvereno vodio Dinamo. Pokleknuo je već nakon dva tri dobra rezultata i nedopustivo pao. Boban i Kovačević su dan nakon loše predstave protiv Celte održali sastanak. Zaključak sastanka je da u klubu nema nikakvog govora o smjeni.

No i običan gledatelj će zaključiti da sadašnji Dinamo pati, a simbol te patnje je zaslužni i lojalni Kévin Théophile-Catherine, koji ne može više istračat ni sprint na treningu, a onda zaigra na desnom boku koji traži brzanca i igrača koji će po potrebi biti brži i od protivničkog igrača.

I što da sada radi legendarni Zvone? Koje su mu mogućnosti? Kojim putem krenuti? Na ta pitanja morat će dakako sam odgovoriti, ali u suradnji i uz savjetovanje s onima kojima vjeruje i do čijeg mišljenja drži. Ni ima li u njegovoj blizini takvih.

– Morao bi smanjiti doživljaj da sve može i da treba rješavati sam, kaziva jedan dobar poznavatelj prilika u Maksimiru te dodaje: – Nesumnjivo da Zvone ima iskustva i znanja. No za dobro ustrojstvo i postizanje kontinuiranih kvalitetnih rezultata treba tim I u Uredu, gdje će se znati tko, što i kako radi, navodi naš sugovornik ističući primjer sjajnog funkcioniranja stožera naše reprezentacije u kojoj je Dalić pametno raspodijelio uloge i u svakom trenutku se zna tko što radi i tko je za što odgovoran.

-Bobanova prava bitka za Maksimir tek predstoji, jer nakon malog uzleta slijedio je pad I sada ponovo treba uzletjeti. Kako to obično biva proljeće je za Dinamo najvažnije i onda će se sve iskristalizirati I bit će nam sve puno jasnije, zaključuje naš sugovornik, koji napominje da se i Boban treba čuvati sindroma igračke legende, koje se počesto ne mogu nositi s činjenicom da više nisu zvijezde i da pri vođenju kluba oni nisu ti kojeg se obožava, nego imaju moć, ali i otpor, sabotažu pa i mržnju od jednog dijela, kako navijača, tako i nekih iz samih struktura kluba.  

Piše: Ivica Buljan

Foto: Wikimedia